*********************



KO TI KCERI, POTRGADJERDANE





"Ko ti, kæeri, potrga djerdane?

Ko ti prosu biser i merdžane?"

"Jutros rano ja u bašèu, mati,

poðoh prve jorgovane brati.

Za ðerdan mi zape rosna grana,

pa se prosu ispod jorgovana!"





"A što su ti mutne oèi tako,

k'o da nisi spavala nikako?"

"Negdje slavuj pjevaše sa grane,

ja ga slušah sve do zore rane.

Mila pjesma zanese me, opi,

pa do zore ja oka ne sklopi!"





"Kæeri moja, tugo moja, jao,

a ko ti je jelek raskopèao?"

"Ne karaj me, moja majko mila,

pa i ti si nekad mlada bila.

Mladost bujna, a i zora rujna,

raskopèaše moja njedra bujna!"



********************

--- --- --- --- --- --- --- --- ---

Replying to:

***********



EMINA





Sinoæ, kad se vratih iz topla hamama,

Proðoh pokraj bašte staroga imama;

Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,

S ibrikom u ruci stajaše Emina.



Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,

Stid je ne bi bilo da je kod sultana!

Pa još kad se šeæe i pleæima kreæe...

- Ni hodžin mi zapis više pomoæ neæe!...



Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,

Ne šæe ni da èuje lijepa Emina,

No u srebren ibrik zahitila vode

Pa po bašti ðule zalivati ode;



S grana vjetar duhnu pa niz pleæi puste

Rasplete joj one pletenice guste,

Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,

A meni se krenu bururet u glavi!



Malo ne posrnuh, mojega mi dina,

No meni ne doðe lijepa Emina.

Samo me je jednom pogledala mrko,

Niti haje, alèak, što za njome crko'!...







1903.







POD MUŠEBACIMA





Doði u moj èardak!... Samu mi je zima...

Svi dušeci moji za te su prostrti...

Hoæu poljubaca u kojima ima

I vatre, i sunca, života i smrti!...



Tvoji zagrljaji neka budu zmije,

Neka stežu divlje uz vihore žara!

U njima da umrem, Šerifa, što prije,

Mirišuæi bašte, tvojijeh njedara...



Žedan sam ljepote, i ženskoga stasa,

Grèeva i slasti, smijeha i vriska,

Pomame i ognja, i milošte tajne...



Hodi! Neka ti se sva duša zatrese,

I po mojoj sobi, kô procvale rese,

Svog proljeæa prospe pahuljice sjajne...







Godina nepoznata





*****************





ŠTO TE NEMA?...





Kad na mlado poljsko cv'jeæe

Biser niže ponoæ nijema,

Kroz grudi mi želja l'jeæe:

"Što te nema, što te nema?"



Kad mi sanak pokoj dade

I duša se miru sprema,

Kroz srce se glasak krade:

"Što te nema, što te nema?"



Vedri istok kad zarudi

U trepetu od alema,

I tad duša pjesmu budi:

"Što te nema, što te nema?"



I u èasu bujne sreæe

I kad tuga uzdah sprema,

Moja ljubav pjesmu kreæe:

"Što te nema, što te nema"...







1897.





*******************





ALI-BEGOV SEVDAH





Pusto li je meni usred dvora moga!

Sam jadujem 'vako s derta golemoga;

Niti ljubim pjesmu, ni lako æemane,

Niti sebi zovem vesele jarane,

Niti gorom jezdim, ni za hrte marim,

Nit' jelene gaðam džeferdarom starim;

Sam samujem 'vako bez mira i stanka,

Sam provodim dane i noæi bez sanka.



Po baštama mojim popanula trava;

Tu mi nema ðula, ni zumbula plava,

Ni šeboja gustog - kada sabah svane,

Da mi sabah-dušom mirisati stane.

Sve uvehlo, samo još sevlija stara,

Kada vjetar duhne, s vjetrom razgovara,

I tuguje bumbul sa zelenih trska

I hladni šadrvan hladnom vodom prska.



Evo, došô vakat bijelog behara,

Sve mirišu redom mahale Mostara;

Pod ðerðefom moga komšije Šerifa

Razvila se ruža kao al-kadifa,

A moj jaran prostro šarenu serdžadu,

Pa mi sjedi tako do ruže u hladu,

I zove me da mu na razgovor doðem,

Ali ja ne mogu da se derta proðem.



A kako æu derte da sa srca skinem

Kad sam dženet viðô pa za njime ginem?!

Onomadne kad sam projahô na vranu

Niz mahalu staru prema šadrvanu,

Na pendžeru vidjeh kitu od behara -

Mezimicu Zejnu starog teftedara;

Na njojzi je tanka ðuvezlija svila,

Pa je Zejna ljepša od dženeta bila.



Ja sam prošô mnoge zemlje i atare,

Obigrô sam butum sve carske kotare,

Gledao sam ruže Stambola i Šama,

Al' ja nigdje Zejni ne vidjeh akrama,

Niti vidjeh 'nake trepavice guste,

Niti oèi one, niti kose puste,

Niti ono lice, što kô sabah zori,

Što mi derte daje, što mi srce mori.



O, pa èuj me, Zejno, tako ti tvog nama,

Ti ne traži za se drugoga akrama,

Nego meni doði, s babom se halali,

Pa mi ove derte u srcu razgali!

Kroz odaje moje, što sad puste stoje,

Nek miriše, Zejno, amber duše tvoje!

Doði! Rumen-ðuli dušek æe ti biti,

A robinje moje rosom æe te miti.



Doði da ti ljubim grlo i merdžane,

Da ti kahvu nudim u zlatne fildžane,

Da ti ruho srežem od suhoga zlata,

I da rušpe nižem oko tvoga vrata!

Doði, da uz tvoja behar-njedra stojim

I da dženet gledam u oèima tvojim!

Doði, ako imaš duše i amana,

Jer bez tebe ne znam uèit ni ezana.



Doði, doði, Zejno, pa me razgovori,

S tobom æe mi, Zejno, propjevati dvori,

S tobom æe mi, Zejno, ovaj verem proæi,

S tobom æe mi, Zejno, sabah-zora doæi;

I sve bašte moje, kad se Zejna javi,

Mirisaæe opet od zumbula plavi'

I rumenih ðula kao al kadifa,

Baš kao u moga komšije Šerifa!



Ali zaman zborim što je srcu drago;

Za drugog je moje isprošeno blago:

Sjutra æe mi Zejna iz Mostara poæi,

Sjutra æe joj svati iz Travnika doæi;

Drugi æe joj ljubit trepavice guste,

Drugi æe joj mrsit one kose puste,

S drugijem æe Zejna boraviti sanka,

A ja tužit 'vako do suðenog danka.







1902.





**************





GONDŽE RUŽO...





Gondže ružo

U zelenom sadu,

Lijepo li

Mirišeš u hladu!



Ljepše nego

Sav bosiljak rani

I zumbuli

Rosom pokapani.



Gondže ružo

U zelenom sadu,

Lijepo li

Mirišeš u hladu!



Ali zaman!

Ja te neæu brati,

Niti brati

Niti dragoj dati;



Moja draga

I ne haje za me,

Niti haje

Niti èeka na me.



Na srcu mi

Teški jadi stoje,

Jer ja više

Nemam drage svoje.



Nemam drage,

A sve mislim na nju,

I kunem je

I noæu i danju:



Ne utekla

Od moga harama

Što je mene

Ostavila sama, -



No bog dao

Pa u dertu svome

Zaplakala

Na mezaru mome!







1902.





**************





PORUKA





Moja Sevdo, moje milovanje,

Ubilo te moje uzdisanje!

Evo, ima tri godine dana,

Bol bolujem od golemih rana.

Rane ljute sve na sevdah slute,

Ne daju mi rahatluka moga,

A sve, Sevdo, sa nehaja tvoga!

No ako te moja muka bije,

A ti mlada doði mi što prije,

I donesi što za hastu treba:

U dva oka dva sna preduboka,

I još sunca da ti hastu grije,

Da me grije, da mi hladno nije!

I donesi iladž bez karara:

Pod grocem bijela behara;

U njedrima, meðu ljiljanima,

Dunje dvije - da bez voæa nije!

Pa još, kad ti krivo ne bi bilo,

Da me uzmeš ti na svoje krilo,

Bih ti tako preboljeo lako

Rane ljute što na sevdah slute.







1902.



************





BONA NAJLO...





Bona Najlo, deder, kapidžik otvori,

Dženabetu jedan, više me ne mori!

U našem adetu nigda bilo nije,

Da se komšinica od komšije krije.

Kao da sam, asli, Moskov ili Švaba,

O veremu mome ne vodiš esaba,

No, èim tebi doðem, bježiš put hajata

I, kao šeitan, zamandališ vrata,

A nije ti žao što ovako džaba

Bol bolujem, evo, od kako je saba'.

Zar ni zehre nisam po tvom tabijatu,

Kada više voliš Šerifu Indatu?

Zar od njega nisam ferkliji u svemu?

Ma, kontali njega u prvu ulemu,

Nièijem se s njime mijenjao ne bi',

Ni po soju svome, niti po akrebi!

Ako mrziš moje harame i máne,

Što mi æeif doðe pa volim mehane,

A, reci mi, crkla, kako neæu piti,

Kako neæu, Najlo, u mehani biti,

Kad ni jednu drugu, u butum Islamu,

Zavolio nisam razma tebe samu?

A ti malo haješ za svoga akrama,

Ne primaš mu Boga, niti li selama.

Nemoj tako, Najlo; haram ti je, beli!

Ili misliš, bona, biæu ti hinleli?

Neæu mog' mi dina i moje mi Æabe!

Sjutra æu te zorom iskati od babe;

Pa nek' budu svati kakvih bilo nije!

Neka zurne ciknu, neka bubanj bije,

A konjice lahke posjednu beæari,

Na konjima sitni zveknu adiðari;

Nek' se èuje, biva, butum po atáru,

Kakvi svati bjehu u šeher Mostaru!







1902.





****************





LIJEPA JE HANA...





Lijepa je Hana, gondže mog jarana,

Al' je ljepša Fata, tako mi imana!

Sinoæ joj se dockan u sokak navrati'

Pa udarih piljkom u pendžere Fati.

Birden Fata èula na pendžeru stade,

Poznade me, alèak, i selam mi dade;

Te eglen po eglen pa nas ponoæ naðe

I moj jaran mjesec na bejan izaðe.

Ja, kad mjesec granu pa has-srmu prosu

I lijepu Fatu na pendžeru osu,

Aman, da je kome pogledati bilo!

Vidio bi, valah, što nikada prije

U zemanu svome ni sanjao nije!

Vidio bi blago što nema karára:

Vidio bi da su od safi behara

I lišce i njedra u begove Fate

I has bejaz grlo gdje se rušpe zlate!

Vidio bi oèi, one oèi, jao,

Pa za crne oèi džan i život dao!

Vidio bi slaða od šeæera usta

I dva bena crnja, ah, dva bena, aman,

U lijepe Fate na podvoljku taman!

Pa se više nigda avertio ne bi

Niti iš'o majci niti li akrebi,

No bi salte mahnit pod pendžere stao,

Gledao u Fatu i džan za nju dao,

Jer je ljepša Fata, tako mi imana,

Od svakoga ðula iz al-ðulistana!

Pit'o sam je: "Fato, hoæeš li me, jeli,

Bi li kail bila, kad bi tvoji šæeli?"

Fata šuti, ali oèi zbore same,

Nasmija se, alèak, pa ðul baci na me,

(S grla joj se sitni ðerdani prosuše

A iz ðula slatki amber njene duše)

Pa pobježe majci u sobu da spava,

Na dušeku mekom, k'o melekša plava.

Srma-mjesec zaðe, mene sabah naðe,

Pa se s ðulom vrati' misleæi o Fati.

A negdje u bašti bumbul tica èula,

Osjetila miris Fatinoga ðula, -

Pa uèini haber na svoje jarane:

Sitno niže Fati na grlo ðerdane -

Sitno pjeva slatku pjesmu bez karara:

Nema, nema Fate u sedam Mostara!







1903.





*****************





NE VJERUJ...





Ne vjeruj u moje stihove i rime

Kad ti kažu, draga, da te silno volim,

U trenutku svakom da se za te molim

I da ti u stabla urezujem ime-



Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi

I prelije srmom vrh modrijeh krša,

Tamo gdje u grmu proljeæe leprša

I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,



Doði, èekaæu te! U èasima tijem,

Kad na grudi moje priljubiš se èvršæe,

Osjetiš li, draga, da mi tijelo dršæe,

I da silno gorim ognjevima svijem,



Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!

Jer istinska ljubav za rijeèi ne zna;

Ona samo plamti, silna, neoprezna,

Niti mari, draga, da stihove piše!







1905.





**************





NA IZVORU





O leptiri laki, svilenoga krila,

Je li koja cura sinoæ ovdje bila?

"Vidjeli smo jednu s ibrikom u ruci,

I ruže je brala ovuda, po luci".



Je li njeno lice kô behar na grani?

Biju li joj sitni pod grlom merdžani?

"Pod grlom joj puno crvenih ðerdana;

Lice joj je bjelje no behar sa grana".



Vidjeste li oèi i njezine veðe?

Jesu li joj kose plave ili smeðe?

"Kose su joj plave i od svile mekše,

Pod veðama tankim oèi kô melekše".



U njedrima njenim je li zrelo voæe?

Zgara li je snaga pa ne znade što æe?

"Po licu joj svuda žarka aspa bije,

U njedrima rastu krupne dunje dvije".



Znam, leptiri laki, svilenoga krila,

To je moja Jela sinoæ ovdje bila.







1908.





*******************





BEHAR





Bulbul pjeva

Okolo Mostara, -

Hodi, draga,

Evo nam behara!



Hodi meni,

Moje zumbul-cvijeæe,

Tvoja majka

Karati te neæe.



Tvoja majka

Tebi ruho sprema,

Što ga ljepšeg

U Mostaru nejma:



Sve od svile

Košulje otkane,

I dušeke

Ðulom pokapane.



Za ðevere

I za kitu svata

Sve èevrme

Od srme i zlata.



Za jenðije

I za mile kume

Hurmašice

I slatke lokume;



I još hrpa

Gurabije same!

A najljepše

Ostavila za me:



Tvoja usta -

Sva od ðula rana,

Tvoja njedra

Još nemilovana.



Tvoje grlo,

S kog je srce mrlo,

Da ga grizem

Noæi u ponoæi.



Bulbul pjeva

Okolo Mostara, -

Hodi, draga,

Evo nam behara!







1908.





**************





POD BEHAROM





Jahao sam konje, ašikovô, pio

Ali nigda nisam 'vako rahat bio.

Gle, veliko sunce uprlo strijele

Na zumbule plave i ðule bijele,

Na granate smokve pokraj šedrvana,

Na sevlije vite od stoljetnih dana,

I tanke munare sred ravna Mostara,

Što se sav bijeli od rosna behara;

Pa kô da bi jedan golem rubin bio,

U hiljadu boja trepti šeher cio,

Dok Neretva plava o krš se razbija

I srebrni galeb nad njome se vija.



Pa još kako ovdje miriše melekša,

I zelena trava od pamuka mekša,

I bijeli cvijet trešnje i jasmina,

Kô mahala kuda prolazi Emina!

Ah, Emina! Samo tu da mi se javi:

Da joj mrsim svilu uvojaka plavi',

Da ižljubim grlo i pod grlom što je,

Pa san kada tiho sklopi oèi moje,

Da me maše kitom bijela behara, -

Bi mi tada bio dženet bez karara!



1911





*******************





PRED KAPIDŽIKOM





Kapidžik otvori, jer, moga mi dina,

Izvaliæu direk i baglame tvrde,

Pa neka se na me svi alimi srde,

Jer za tobom, beli, umrijeh, Emina!



Il' si ljuta na me što po heftu dana

U mehani sjedim, niti drugo marim

No razbijam derte s bekrijama starim

Uz udare sitne tankih terzijana?



A ko ne bi pio?... Ko se jednom svrne

U tvoj sokak, pa ti vidi oèi crne,

Taj se mahnit vraæa domu i akrebi.



I kadija, valah, bekrija bi bio!

Da te jednom vidi, bukarom bi pio

I nikad se više avertio ne bi!...







1911.







*******************





BEG RAŠID-BEG





Na èardaku starom beg Rašid-beg sio,

Puši. Polju gleda: gdje ono sve brže

Pust zelenko jedan odmièe i hrže -

I u srcu bega buknu plamen mio...



Sjeæa se mladosti - bašte mirisave,

I ðogata svoga, i uskih sokaka,

Gdje su cure lake iz svih mušebaka

Na nj bacale ruže i zumbule plave...



U snu gleda carske nizame i horde,

S mjesecem barjake zelene i gorde,

I borija turskih èuje jasne zvuke...



Sanja... No ðaurska truba pisnu neðe.

On se prenu, trže, guste skupi veðe,

I obori glavu meðu suhe ruke.







1911.





*************





EJ KONJICU...





Ej konjicu vjerni, ej ti moje krilo,

Gdje je doba ono, gdje su dani oni

Kad je srce puno rahatluka bilo?!



Kao laki vjetar što oblake goni,

Nosio si dugo svoga gospodara

Jutrom i veèerom kad se sunce kloni...



Svud sam brao ðule i grozde behara,

Mojoj sreæi nigdje ravne bilo nije -

Sve od Banje Luke pa èak do Mostara!



Znaš li èase one?... Pozno sunce grije,

Vrhovi munara kao vatra gore,

A svuda iz bašte miris ðula vije.



Mi se povraæamo iz lova, iz gore,

A ona na demir-pendžerima stoji

Ljepša od veèeri i od sabah-zore...



Na me èeka... Gleda, i èasove broji

Kad æu proæi... A ja, kad bih blizu bio,

Slao bih joj pozdrav kuburlija svoji'...



A ona s pendžera ðul i behar mio

Prosula bi hitro, i kô snijeg na me

Pahuljice meke padale su ti'o,



Kao da su sevdah æutile i same...

O, kako je onda puno sunca bilo!...

A sad?... Svuda mutni oblaci i tame...



Ej konjicu vjerni, ej ti moje krilo!...







1911.





***************





U LJULJAJCI





U avliji, sama, ljulja se Ferida,

U ljuljajci lakoj o murvovoj grani.

Sve što imam kmeta, njiva nebrojani',

Sve bih za nju dao, i još život prida!...



Blizu smo. Moj prozor u avliju njenu

Gleda, i ja vidim, kô šetaljka sata,

Tamo-amo mièe, a kô plamen zlata

Vihore joj kose... Malo, pa da krenu



Do prozora moga tabani joj rudi!...

Mila li je! Kao da se sabah budi

I o grani ljulja uz pjesme i zvuke!...



O lijepa, plava mezimico majke,

Omakla se u moj prozor iz ljuljajke,

I ja te u svoje doèekao ruke!...







1918.





*************





ŠERIFA





Istom sunce sjeknu. Kô plava kadifa,

Prostrlo se nebo, a vita i laka,

Niz oèevu baštu, po æilimu maka,

Pjevajuæi hodi jedina Šerifa.



Na nju zrelo voæe smije se sa grana;

Leptiri je prate, prvi zraci miju;

Po petama golim nanule joj biju,

A pod grlom trepte odblesci ðerdana...



Gle, zembilju punu krupnih zerdelija

Na ramenu nosi, a sve joj se vija

S glave jašmak crven, kô sabah na visu.



Aman, što je kršna, i sjajna, i vedra!

Što li joj se tresu ona pusta njedra,

Nabrekla kô šipci što još prsli nisu!...







1918.







***************





NA MERMERU ÈESME





Na mermeru èesme sjedim, kafu pijem,

I pušim - preda mnom nargila klokinja.

Rani pramen sunca u drveæu tinja

I ðinðuve baca po baštama svijem.



Tamo gdje kržljava smokva uz mlin kunja

Moj komšija Ibro, s èibukom u ruci,

Èuèi, vodu gleda i kako po luci

Rasipa se behar s jabuka i dunja.



Sve pjeva, Svrh granja, što se gusto splelo,

Meka, rana svila lagano se vije

No, ja bih se kleo, ono svila nije:



Sa mojom Šerifom to se sunce srelo,

I za njegov carski purpur zaplelo se

Nekoliko zlatnih nita njene kose...







1918.







******************





VATRA





Izgorješe stari Mrahorovi dvori!

Iz krova, iz vrata, iz pendžera svije',

Kô dugi barjaci, plamenje se vije,

I oblaci dima uzdižu se gori.



Svijet juri, vièe; glas borije bije;

I ruše se grede; demiri se žare;

Rasiplju se iskre po mahale stare

I u noæi tonu kô crvene zmije.



O Šerifo, otkad tvoje oèi viðe'

I ja gorim 'nako, mira nemam niðe -

Golemi me oganj poruši i satra!...



Kô svjetina ona, i kô dosad niko,

Trèao bih i ja i mahnito vikô,

Stiskajuæi srce: "Vatra! Vatra! Vatra!"







1918.





*****************





AKŠAM





"Alah illalah!" hori se s munara

S vrha Carine pa do na kraj Luke.

Akšam. I hrpa znojnih izmeæara

Ispušta krasnu iz žuljave ruke.



Hitno iz niskih odlaze duæana

I pravovjerni na èesmi mošeja

Uzimlju avdest. Nad njima, sa grana

Sevlija, guèu kumre. I dok s leja



I sofa miris alkatmera vije

I obasipa pendžere i strehe,

I svud se "Alah" razliježe, i èista



Neretva šumi kao bajka stara:

Mlad mjesec, eno, svrh Orlaèkih Para

Kô prelomljeni zlatni obruè blista.







1920.





**********************







BEGLER-BEG





Rano jutro trepti sa dalekih strana.

Sam Begler-beg sjedi pred kulom u hladu,

Tiho vjetar vije sa razraslih grana

Pa povija starcu dugu, meku bradu.



Pred njim puklo polje. Ispod tanke pare

Zdrela žita šume umivena rosom,

I odmorni težak san sa oka tare

I u vrhu njiva zamahuje kosom.



Kô preplašen jelen u skrovište tavno,

Il' kô vjetar kada diže šušanj slabi,

Na domaku sela, niz prisoje ravno,

Pune, guste grive hitri konjic grabi.



Stari Begler puši. I dok dim se diže,

U novoj mu vatri sjaju oka oba:

Pod zorinim velom, sve bliže i bliže,

Njemu tiho stupa prošlo, davno doba.



I on vidi sebe za mladosti svoje,

Kad mu oko bješe i od munje brže:

Za pojasom ljute kuburlije stoje,

A pod njime snažno laki žerav rže.



Hitre iskre biju iz kaldrme stare,

Na prozore trèe sve ruže Mostara;

Od groznice slatke lica im se žare,

Pa junaku mašu kitama behara.



A on, gord i silan kao ruka smrti,

Samo jezdi dalje uz carevu džadu;

Za njim jure brzi ogari i hrti, -

I ravan mu niko ne bješe u gradu.



On je onda vladô sam kako je htio,

I njegovoj volji ko je na put stao?!

Na èalmi mu zlatan polumjesec bio,

A u njemu zelen, krupan alem sjao.



Po poljima ovim širokim i travnim

Èadori su bili silnih turskih èeta,

I zeleni barjak sa znamenjem slavnim

Vijao se gordo nizom dugih ljeta.



On sanja i gleda... Pod pokrovom zore

Vrh dalekih brda kao vatra rudi,

I begove oèi tihom sreæom gore,

I radosni uzdah ote se iz grudi.



Al' ðaurska truba, èuj, sa grada pisnu!

Stari Begler prenu, i na kobne zvuke

On zajeca ljuto i od bola vrisnu,

Pa obori glavu meðu suhe ruke.



Staro drvo šumi. Negdje uvrh grana

Ogladnjeli kobac s plijenom se bori.

Meka, topla svila leti preko strana,

I kroz tanku paru zlatno jutro gori.







1924.







*****************

--- --- --- --- --- --- --- --- ---

Replying to:

Evo nekoliko prelijepih sevdalinki pa ne bi bilo lose da se svi angazujemo i sastavimo zbirku - to je nase veliko blago!





********

Gdje si dragi, ziva zeljo moja,

zivom sam te zeljom pozeljela?

Zivoj mi je srce ispucalo

bas k'o ljeti zemlja od sunasca.

Bog ce dati i kisa ce pasti,

zemlja ce se sa zemljom sastati,

a ja s dragim nikad ni do vijeka.



*********



Jesam li ti govorila, dragi:

"Ne asikuj, ne vezi sevdaha!

Od sevdaha goreg jada nema,

ni zalosti od asikovanja.

Na zalost ce i komsija doci,

al' za jade niko i ne znade,

osim Boga i sevdaha moga."



*********





Svi dilberi, moga, majko nema,

Mili Boze, sto li mi ga nema:

Il' boluje, ili asikuje?

Volim cuti i da mi boluje,

neg'da s drugom dragom asikuje,

Bolujuci ikad ce mi doci,

asikujuc' nikad do v'jeka.



**********



Aksam mrace, moj pobogu brate,

a jacijo, moja posestrimo!

Pola noci, pola dobra moga

eto zore, dusmanina moga!

Da zna zora sta je milovanje,

ne b' svanula za nedjelju dana!



*********



Majka Fatu kroz tri gore vice:

"Jesil' kceri, ub'jelila platno?"

Fata joj se kroz sedam odziva:

"Nisam, majko, ni do vode dosla,

dragi mi je vodu pomutio!

Kun'ga, majko, i ja cu ga kleti,

samo stani, ja cu zapoceti:

Tamnica mu moja njedra bila,

bukagije moje b'jele ruke,

sindzir-halke ---moje belenzuke!



*********



Asikovah tri godine dana

i dolazih dragoj pod pendzere,

a jos dugo vidjeti ne mogoh.

Na pendzeru mreza okovana,

koja mi je pamet zanijela,

pamet nosi, draga se ponosi,

nek ponosi, nek mi pamet nosi

da Bog da je voda odnijela

i u moje ruke donijela.

Dobrodošli u Sevdah Bosne...







VRIJEME I SEVDAH



Sevdalinka nije steæak, nije nišan-taš i nije spomenik - to je pjesma koja ima svoje roðenje, svoj život i svoje odumiranje. Autor sevdalinke uvijek je pojedinac. Putujuæi bosansko-hercegovaèkim drumovima, gradovima, selima, rijekama, planinama i ravninama, pomažuæi dertli dušama da naðu dermana - od usta do usta, od uha do uha, prilagoðavajuæi je vremenu i prostoru, sevdalinku oblikuje narod. Narod joj postaje sahibija - zato se i zove narodna pjesma.





Orijentalna melodiènost i zapadnjaèka harmoniènost izatkale su u ranjenoj bosanskoj duši specifièan osjeæaj, koji je iznjedrio sevdalinku - autohtonu bosansku pjesmu kakve nema nigdje na dunjaluku osim u Bosni i Hercegovini.

A sevdaha ima... Dokle je stigao orijent, dotle je dobacio i sevdah - samo se u drugim državama zove razlièitim imenom, na primjer u Španiji "malagenja", u Maðarskoj "virtuš", u južnoj Srbiji "kara-sevdah" itd.

Vrijeme može otplaviti neku pjesmu, ali vjerovatno æe se naæi bar jedan zaljubljenik baš u tu sevdalinku, tako da je njeno odumiranje krajnje neizvjesno, ako ne i nemoguæe. Ovo sve pod uslovom da se ne umiješa ideologija.

Sevdalinka opisuje veæinu segmenata našeg bitisanja, vrlo èesto poštenije od pisanih dokumenata. Naravno bude i uljepšavanja, jer tražeæi ugoðaj svojoj duši, uljepšavanjem stvarnosti, èovjek svjesno ili nesvjesno širi neku vrstu dobrine oko sebe.





Sevdalinka, zapravo, oslikava život. Naš život...



Danas je višestruko napadnuta...



Protok vremena, tempo življenja i ciklièna tragiènost ovih naših prostora, nezaustavljivo uništavaju sevdalijski ambijent u nama i oko nas. Neki drugi, strani tonovi stalno pripremaju Bosance i Hercegovce da JESMO ono što NISMO! Neuki narod to prihvata jer ta sorta muzike ne traži razmišljanje - ona razmišlja za takve slušaèe.

Sevdalinka je nešto sasvim drugo i u muzièkom, a posebno u tekstualnom dijelu to je èista filozofija, filozofija našeg opstanka u Bosni i Hercegovini... i živi dokaz da smo ovdje veoma dubokog korijena... i da se korijen omladio... i da je jedna od mladica tog korijena naša nacionalna pjesma - sevdalinka.

Sevdalinka je danas ugrožena - pomozimo joj da opstane. Stvarnost je da pomažuæi sevdalinci - pomažemo sebi.



Visoko, novembra 2001. Vaš Omer Pobriæ

--- --- --- --- --- --- --- --- ---

Replying to:

Evo nekoliko prelijepih sevdalinki pa ne bi bilo lose da se svi angazujemo i sastavimo zbirku - to je nase veliko blago!





********

Gdje si dragi, ziva zeljo moja,

zivom sam te zeljom pozeljela?

Zivoj mi je srce ispucalo

bas k'o ljeti zemlja od sunasca.

Bog ce dati i kisa ce pasti,

zemlja ce se sa zemljom sastati,

a ja s dragim nikad ni do vijeka.



*********



Jesam li ti govorila, dragi:

"Ne asikuj, ne vezi sevdaha!

Od sevdaha goreg jada nema,

ni zalosti od asikovanja.

Na zalost ce i komsija doci,

al' za jade niko i ne znade,

osim Boga i sevdaha moga."



*********





Svi dilberi, moga, majko nema,

Mili Boze, sto li mi ga nema:

Il' boluje, ili asikuje?

Volim cuti i da mi boluje,

neg'da s drugom dragom asikuje,

Bolujuci ikad ce mi doci,

asikujuc' nikad do v'jeka.



**********



Aksam mrace, moj pobogu brate,

a jacijo, moja posestrimo!

Pola noci, pola dobra moga

eto zore, dusmanina moga!

Da zna zora sta je milovanje,

ne b' svanula za nedjelju dana!



*********



Majka Fatu kroz tri gore vice:

"Jesil' kceri, ub'jelila platno?"

Fata joj se kroz sedam odziva:

"Nisam, majko, ni do vode dosla,

dragi mi je vodu pomutio!

Kun'ga, majko, i ja cu ga kleti,

samo stani, ja cu zapoceti:

Tamnica mu moja njedra bila,

bukagije moje b'jele ruke,

sindzir-halke ---moje belenzuke!



*********



Asikovah tri godine dana

i dolazih dragoj pod pendzere,

a jos dugo vidjeti ne mogoh.

Na pendzeru mreza okovana,

koja mi je pamet zanijela,

pamet nosi, draga se ponosi,

nek ponosi, nek mi pamet nosi

da Bog da je voda odnijela

i u moje ruke donijela.

”Sevdalinka štiti Bosnu od šund agresije i sa istoka i sa zapada...”.

tekst OMERA POBRIÆA o rahmetli ZEKERIJAHU ÐEZIÆU sa stranice sevdahbosne.com

ODE OSOBENO NEPONOVLJIV TUMAÈ SEVDALINKE -
ZEKERIJAHU ÐEZIÆU ZA RAHMET DUŠI...


nekoliko sevdalinki u izvedbi
Zekerijaha Ðeziæa
amanet šehida
bosno moja lijepih planina
djevojka sokolu zulum uèinila
gonðe ružo
haj kolika je jahorina planina
jel ti žao što se rastajemo
kiša pada trava raste
konja kuje dizdareviæ meho
razbolje se šimšir list
razbolje se sultan sulejmane
što je lijepo vrelo mošæanice
u stanbolu na bosforu

U gluho doba odslušah "Bosanski mevlud", prouèih fatihu pa uzeh da napišem...Ne Ðeze radi, nego sebe radi. Ðeza je presavio svoj tefter i preselio na Ahiret. Noæas leži zadnju noæ u Bakijama i èeka svoja èetiri tegbira sutra na Alifakovcu. Više ne može svjedoèit ništa i nioèemu. Možemo svjedoèiti mi koji smo se družili i ahbabili sa Ðezom - bespomoæno dobrim èovjekom i nesporno osobeno-neponovljivim tumaèem sevdalinke. Mogu tumaèiti i svjedoèiti ja - nek ostane zapisano u ovo gluho doba noæi, uoèi Ðezinog odlaska. Neznam dali mi putujemo kroz vrijeme, ili vrijeme putuje pored nas, bezbeli mi putujemo, jer mi odlazimo jedan po jedan a vrijeme stoji. Vrijeme uvijek ima vremena. Za Ðezu je vrijeme stalo...
Uzvišeni mu podario... prekrasan baršunasti bas-bariton, izrazito muževnu pojavu, estetiku rezultiranu, izmeðu ostalog, i višedecenijskim spikerskim pozivom i nepojavni oblik Ðeze: ruh-dušu iz koje je isijavala dobrina sevdalije. Dobrina koja nikome nije bila prepreka a sama sebi, kao usud, uvijek dovoljna.
Sve to, davalo je ležernost u kreiranju sevdaha, što i jest cilj, kad je lijepo meni, neka je lijepo i oko mene, to je širenje sevdalijske dobrine - to je sevdah bez srkleta i ezijeta.
Ðezu je htjeo mikrofon. Kad neko sjajno donosi pjesmu mi, muzièari, kažemo: "hoæe ga mikrofon".
Od samog poèetka kao da je mikrofon èekao Ðezu. Prvi je Tuzlak èiji ja glas snimljen na gramofonskoj ploèi, a pjesma: TUZLANKA SE SARAJKAMA HVALI prva je novokomponovana tuzlanska sevdalinka snimljena na gramofonskoj ploèi. To je bilo 1964. godine. Ja sve mislio da je Ðeza prvo snimio BOSNO MOJA LIJEPIH PLANINA, dok ne proèitah "TUZLANSKO SIJELO U PODNE" Nijaza Alispahiæa i nauèuh ovaj prvi podatak. Nijaz sigurno zna bolje, Tuzlak je.
I krenulo Ðezu...Nakon nepune dvije godine iz Tuzle u tadašnje radio-Sarajevo. Da bude spiker i pjeva sevdalinke - da razgaljuje dušu narodu radeæi maksimalno prepoznatljivo i jedno i drugo.
Ja od 1968. godine poèeo svirati u orkestru maga Ismeta Alajbegoviæa-Šerbe. Ponekad, za potrebe disko kuæa snimali i sa Ðezom. Šerbo sjajnim aranžmanima pokušavao maestralnu Ðezinu interpretaciju približiti srcu naroda. Tenori su, uvijek lakše, nalazili put do ljubavi publike, od baritona.A Ðeza bio bariton - maksimalno estetski i dikcijski donosilac pjesme i još izuzetni lijep muškarac! Ženski dio publike, bio je opeinjen i zadovoljan, a muški ljubomoran. Takvi smo...lakše podržimo inferiorne, u bilo èemu, nego superiorne.
A Ðeza pjevao...otkidao. Nikad ne mogu zaboraviti "PUKNUTE STRUNE", komponovao Selver Pašiæ, aranžirao Ismet Alajbegoviæ-Šerbo, odsvirali mi a istumaèio Zekerijah Ðeziæ. Ma lijepo k'o lijepo.Sretni su oni koji mogu osjetiti dubinu te ljepote.
Ja sa, sada veæ, mojim orkestrom, posredstvom Natalije Bojiæ, radio, to jest, svirao u emisijama radio Sarajeva, kao spoljni ili vanjski saradnik. Uvijek mi je taj termin bio nejasan, pa svirao sam unutra, kako mogu biti "spoljni". U ekipama "Cik-caka","Selo veselo" i "Subotom uveèe" vrlo èesto bio i Ðeza. Estradni univerzalac - ne zna se jel' bolje pjevao ili vodio programe.
A godine prolazile...skoro neprimjetno. Kad je nešto lijepo ne broji se brojem godina. Baš nas išlo...
Dobrina kao da je nagovještavala da nas neæe iæi. Ne kaže narod džaba "kad ti je najljepše stavi kamen u cipelu".Stigosmo u 1990.-u kovitlac. Ašiæare na valja za Bosnu i Hercegovinu.
Nas èertdesetorica osnovasmo SDA.
Dobismo zadatak da osmislimo osnivaèku skupštinu 25.05.1990. godine u Holidey-inu. Sve ima ali nejma voditelja i glumca. Upitao ja dvojicu-trojicu i glat me odbili.Jedan poznati me na Titovoj urezili: ma kako sam ga smio upitat. Dan uoèi, u 15 sati po podne sjetih se Ðeze.Nazovem telefonom:
"Ðeza, imamo osnivaèku skupštinu SDA, treba nam voditelj i ako ne naðemo profesionanog glumca, neko ko æe nam odrecitovati Makovu "Modru rijeku"; tvoje prisustvo ne znaèi i tvoje pristupništvo stranci; ovo smatraj tvojim profesionalnim poslom i bit æeš honorisan".
A Ðeza æe k'o iz topa, kao da mu je na jeziku stajalo i jedva èekalo da izaðe:
"Èekao sam da me zovnete; moje prisustvo znaèi pristupništvo Stranci: mene, moje žene Gordane i moga sina Alena; honorar ni ne treba: kada i gdje trebam biti". Zamalo mi ne ispade slušalica iz ruke.
I krenu naša patriotska saradnja...Predosjeæajuæi zlo, a hrabreæi, napravio ja "NE DAJ SE BOSNO". Pedeset i dvojicu kolega i kolegica molio da otpjevaju i neæe ili ne smi

BOSNJACE, SJECAS LI SE SEVDAHLINKE

U ovom pasusu pokusat cu da vam prezentiram najvaznije cinjenice o ovom specificnom fenomenu bosansko- hercegovacke sredine. Pri tome sam koristio sasvim relevantnu i naucnicki dokazanu literaturu. (pogledati prilozenu bibliografiju).
"Ipak imade nesto sto nije prolazno, sto ne moze ni puki slucaj, ni najljuci neprijatelj unistiti, a to su umotvorine, koje mi zovemo literaturom. U tom carstvu ni sila, ni slucaj, dapace ni zub vremena, ne moze pomraciti umne stecevine naroda koje je privrjedio kad je pobjedio barbarstvo i neznanje. Taj trijumf ostaje na vijeke, jer je on amanet buducim narastajima i vremenima." (SAFVET-BEG BASAGIC, BOSNJACI i HERCEGOVCI U ISLAMSKOJ KNJIZEVNOSTI, SARAJEVO, 1912).
"Koliko ima samo dusevne mehkote i ljepote u toj sevdalinci! Ne gledajte samo njenu spoljasnjost. Ima tu prikrivene njeznosti i obzira, ima tu jos rumenog stida u obrazima. Ima tu jos postivanja i prefinjene skromnosti, ima tu jos i ponosa, koji kao vatra plane. Ima tu jos i sirokog srca za dobro i odusevljenja za ljepotu prirode. Naposljetku, ima tu jedan krhko-obazriv i bratski njezan ton u medjusobnom ophodjenju kakav se rijetko susrece na drugoj strani. Otuda je sevdalinka u nasem zivotu kao biser u skoljci koji zadugo nece izgubiti svoj sjaj." (HAMZA HUMO, 1937).
"Sevdalinka nije prosto pjesma o ljubavi, ona je pjesma o SEVDAHU. U tome je sadrzana njena specificnost i sustina. Ona je pjesma slavensko-orijentalnog emocionalnog oplodjenja i spoja: orijentalnog-po intenzitetu strasti, po sili i po potencijalu senzualnosti u njoj, slavenskog-po snatrivoj, neutjesnoj, bolnoj osjecajnosti, po sirini njene dusevnosti. Sevdalinka je, u stvari, lirski monolog zene, koja na emocionalno-subjektivnom planu prati podtekstualno zbivanje u njegovu apstrahiranom toku i nakon njega, monolog njena vlastitog osjecanja kao rezonanca i kao komentar ljubavi i zivota." (MUHSIN RIZVIC, PANORAMA BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI, 1994).
"Sevdalinka, jedan od najreprezentativnijih zanrova nase usmene knjizevnosti i nase narodne umjetnosti opcenito-mogla je nastati kada su istocnjacki oblici zivljenja bili potpunije shvaceni u onom dijelu stanovnistva Bosne koje je primilo islam, kada su se oblikovale specificne gradske sredine sa svim potrebnim institucijama, kada su se potpuno izgradile gradske cetvrti-mahale, u kojima su kuce, prema mogucnostima domacina, imale posebne prostore: ogradjenu avliju sa kapidzikom, bascu sa cardakom, asik-pendzer i drugo, dakle kada se zivot poceo odvijati u onom ambijentu koji cini dobro poznata zbivanja u sevdalinci. To se moglo zbiti pedesetak godina nakon pada Bosne pod osmansku vlast, tj. pocetkom XVI stoljeca, a kako se u nacinu zivota nije nista mijenjalo sve do okupacije Bosne i Hercegovine 1878., moze se smatrati dazlatno doba zivota sevdalinke traje do ovoga datuma. Sevdalinka se tada jos uvijek ne gasi, ali se narusava cjelovitost zivotne podloge iz koje se ova pjesma radjala, jer prodorom zapadnjacke kulture zivljenja pocinju isezavati neki od oblika zivota iz kojih je ona nicala, pa se gube okolnosti u kojima se mogla nesmetano, dalje razvijati. U dugom visestoljetnom zivotu, u razlicitim slojevima gradskog stanovistva, stvarana je i pjevana sevdalinka na djevojackim i momackim sastancima, u kolu, na sijelima, svadbama i drugim porodicnim skupovima, u avliji, u basci, u kuli, na cardaku, u kucnim odajama, na tefericu, na putu, na aksamlucima, u hanu, iduci kroz mahalu, jasuci na konju, na meraji, u lovu, na gradskim tvrdjavama, u zatocenistvu, na vojnim pohodima, pod tudjim nebom..." (MUNIB MAGLAJLIC, "OD ZBILJE DO PJESME", 1983; "MUSLIMANSKA USMENA BALADA", 1985).
"Ulazeci pomocu narodne pjesme u evropsku duhovnu zajednicu, nas narod je tek u XIX stoljecu shvatio svu vrijednost svoga narodnog blaga. GRIMM je odmah rekao da nasa narodna pjesma ima u sebi sve ljepote istocne i zapadne lirike. Knjizevna Evropa je, dakle, otkrila sve vrijednosti nase narodne poezije ukazujuci na sve njene moralne, nacionalne, pjesnicke i stilske kvalitete. Njezin udio bio je vrlo velik u formiranju vjere u stvaralacku snagu naroda i u borbi za narodni jezik. Ona je dala najbolje obrazce stila i jezika naseme romantizmu, vrseci najvece uticaje na nase pjesnike, ona je istodobno, bila i najbolji izvor za nasu povijest." (HAMID DIZDAR, 1944).
"Otac mi je pripovjedao kad se prvi put sastao turski parlament, da je Fehim ef. Djumisic pozvao na veceru sve bos. i herc. zastupnike. Fehim ef. je cuo od nekoga da se tada nalazila u Carigradu jedna Sarajka koja je slovila kao dobra pjevacica. Ne zaleci ni novca ni truda da gostima priredi pravu bosansku veceru, doveo je pjevacicu u svoj konak da im nekolike otpjeva. Medju gostima bio je i Hikmet (Arif Hikmet-beg Rizvanbegovic-Stocevic, bosnjacki pjesnik na turskom jeziku-opas. S.V.) sa svojom trpezom, jer bez aksamluka u njega nije bilo veselja. Tu je njegovu slabost svako poznavao i niko mu je nije uzimao za zlo. Rahmetli o

POSAViNO MAjKO U SRCU TE NOSiM SVOM VRATiT CU SE NA ZGARiSTE ZAGRADiT CU NOVi DOM...

imali neko od vas tu pjesmu?? il mi moze mozda reci gdje je mogu naci.. nek mi se javi preko mail..

hvala..

Srpske narodne pjesme
Antologija
priredio Dr. Vojislav M.Jovanovic
Beograd 1926.

LVIII
Najstrasnije zlo


"Sarajevo,sto si potavnjelo?
Ili te je vatra pogorela,
ili te je kuga pomorila,
il' Miljacka voda poplavila?"

"Da je mene vatra pogorela,
b'jele bi mi dvore ponovila;
da je mene voda poplavila,
barem bi mi oprala sokake;
vec je mene kuga pomorila,
pomorila i staro i mlado,
rastavila i milo i drago."


***
XLIV
Od sevdaha goreg jada nema


Vjerar puse,al-katmerom nise,
a moj dragi amber dusom dise,
dusom dise,a kalemom pise
djevojkama sitne amajlije.

Sto s' u jednoj amajliji pise:
"Ko te hoce,ne ponosi mu se!"
Sto s' u drugoj amajliji pise:
"Ko te nece,ne nameci mu se!
Od nameta fajde ne imade
nit' u rodu,nit' u trgovanju,
a kamo li u asikovanju."
Sto s' u trecoj amajliji pise:
"Ne cin' jada,lijepa djevojko,
ne cin' jada,ne vezi sevdaha!
Od sevdaha goreg jada nema,
ni zalosti od asikovanja!
Na zalost ce i komsija doci,
al' za jade niko i ne znade
osim Boga i srdasca moga!"


***
LXIII
Tuzla


Butum Tuzla jednu kozu muzla,
pa se hvali da se mlekom hrani!
Jos da nije mnogih gostilnica,
od sira bi kaldrmu pravili,
od surutke vodenice mlele!

__________________________________________

Srpske narodne pjesme pokupljene po Bosni
Zbirka Koste H.Ristica
U Biogradu u drzavnoj stampariji 1873.

19
Od sevdaha nista gore nejma


Djevojka je katmera pitala:
"Al-katmere imas li sevdaha?"
"A,djevojko,moja gospodjice,
ja neimam nikakva sevdaha,
nego sunce i otca i majku,
a da imam kao ti sevdaha
al-katmerom ne bi mene zvala,
bl'jed katmer bi do mene zvala,
a ja bih ti onda govorio:
Oj,djevojko,po Bogu sestrice,
od sevdaha i srce mi gori,
srce gori,hoce da m' umori.
Vec djevojko,moja gospodjice,
ako nejmas do sada sevdaha,
ne asikuj,ne vezi sevdaha,
od sevdaha nista gore nejma,
od sevdaha susi se i trava,
kako nece srce u djevojke;
od sevdaha zaboljece glava,
propije se nezenjen junace,
te on tuzi dok mu smrt ne dodje!"


***
_____________________________________________

Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine
Skupio i na svijet izdao jeromonah Bogoljub Petranovic
Prvi put izdato u Sarajevu u Bosansko-Vilajetskoj stampariji 1867.

147.
Bolji momak od kipa zlatnog


Kujundzija,tako ti zanata,
sakuj meni od zlata junaka,
nemoj plava,tako ti zanata,
vec prilikom Popovic Stojana
a ljepotom vladicina djaka.
Kujundzija za Boga ajase,
sakova joj od zlata junaka
na priliku Popovic Stojana,
a ljepotom vladicina djaka,
pa ga dade lijepoj djevoci.
Uze mlada od zlata junaka,
pa ga turi na sibli duseka,
pak mu leze na bijelu ruku,
ne bi li je momak poljubio,
al' uzalud,fajde ne imade,
mrtvo zlato ljubit' ne umije.
A kad vidje lijepa djevojka,
uze zlato sa meka duseka,
odnese ga kujundziji Jovi:
"Bogom brate,kujundzija Jovo!
Mrtvo zlato ljubit ne umije,
sakuj meni dva zlatna prstena,
jedan meni,drugi jaranici,
ne bi l' meni brata poklonila."


***
173.
Ljubicu ga ja


Ljepo li je pogledati
preko Drine na vedrine,
preko oka na dragoga.
U mog dragog b'jeli dvori,
cini mi se bice moji.
Pred dvorom mu zelen mejdan,
tu junaci seir cine,
a moj dragi konja igra,
a ja stojim te ga gledam:
"Mili boze,cudna bega!
Soko li je,junak li je?
Vila li je,konjic li je?
Sedlo li je,srebro li je?
Uzda li je,zvijezda li je?
Dragi li je,sunce li je?
Na mom' dragom mor dolama,
pri dolami secer puce,
sjescu dragom u krioce,
raspinjacu secer puce,
ljubicu ga medu puca,
dje mom dragom srce kuca.
Nek dusmnim' srce puca.
Ah,ah,ah ljubicu ga ja."


***

196.
Ne misli,eno ti dragog


Asikova' tri godine dana,
ja ne vidjo' fajde ni zijana,
nit ja vidjo' dragoj b'jela lica,
osim triput uz tri godinice:
Jednom vidjo',lice umivase,
drugom vidjo', Bogu se moljase,
trecom vidjo', duseke sterase,
dva duseka jedan po drugome,
a pod glavu dva meka jastuka
i cemberli carsaf po carsafu
i kumasli jorgan po jorganu,
pa na jastuk ruku naslonila.


eto odkud vam "vase" sevalinke.Niste ni znali da pjevate srpske pjesme.